Napustio nas je Zorko Maričić Banjuš

U 92. godini života jučer je u Splitu preminuo Zorko Maričić Banjuš, umirovljeni motritelj Meteorološke postaje Hvar, jedan od najboljih hvarskih meteorologa, ali i pasionirani kroničar i poznavatelj hvarskih povijesnih zbivanja.

Rođen 1929. godine, čitav život proveo je u rodnom Hvaru, neko vrijeme je radio u hvarskoj pošti, a od 1953. do umirovljenja 1989. radio je kao motritelj u Meteorološkoj postaji Hvar. Za svoj predan rad dobio je nagradu Državnog hidrometeorološkog zavoda, a 2019. i javno priznanje Grada Hvara za izniman doprinos društveno-kulturnom životu grada Hvara. Njegovim odlaskom naš grad izgubio je ne samo velikog poznavatelja meteorologije, nego i čuvara hvarskih kolektivnih sjećanja.

Posljednji ispraćaj na Gradskom groblju bit će danas, 6. listopada, u 16 sati.

Uz dozvolu autorice, prenosimo tekst o barba Zorku kojeg je jučer objavila njegova dugogodišnja suradnica, prof. Zorka Bibić.


Trasa je u našim mislima i očekivanjima bila zacrtana – za devet godina gradska glazba će mu svirati pod prozorom, bit će to slavlje za pamćenje i ponos, a do tad će svoju starost provoditi vrlo aktivno, hodajući i šetajući, ispunjen životom, u razgovoru s mještanima i strpljivom podnošenju nas mlađih punih pitanja.

Nije tako bilo. Jedan – ma usudim se reći – glupi pad, operacija, komplikacije i njegova svijeća je izgorjela. Ugasila se nečujno u svitanje novog dana. Svitanje novog zemaljskog dana njemu je postalo svitanje vječnog života.
Devedeset jedna godina našeg dragog barba Zorkota Banjuša među nama ostavlja za sobom tolike ispisane i neispisane rečenice, priče, događaje, podatke, ogromnu enciklopediju meteorologije i recentne povijesti. I sam njegov život na trenutke je dostojan kakvog romana: rođen je u zimi stoljeća – u veljači 1929., kada se u hvarskim kućama voda ledila u kajinima, a većina sposobnih muškaraca je po odredbi tadašnjih vlasti trebala čistiti ledom okovani Burak. Zorko je prvi put ugledao svijet u Burgu i nakon tri godine cijela obitelj seli na Fabriku, u lijepu dvokatnicu izrađenu tek dvadesetak godina ranije. Djetinjstvo su mu, kao i gotovo svoj tadašnjoj hvarskoj djeci, obilježili boravci na otvorenom, bijeg od šćige na putu prema Pjaci, politička previranja između dvije struje koja su u to vrijeme obilježila svakog mještanina bez obzira na dob, otpivonje mise u koludricih jer je bio izvrstan učenik, brzo je i mnogo pamtio, tako da mu ni mistični, zakučasti latinski nije bio problem. Upravo je nevjerojatno pamćenje i baratanje podacima ono što mu je obilježilo život. Nakon olovnih godina rata i gladi koje su ostavile ogroman trag na njegovoj obitelji – sestrine smrti i bratovog odlaska u Ameriku, Zorko neko vrijeme radi u pošti i 1953.g., posve slučajno, zapošljava se u tornju Venerande, tj. meteorološkoj stanici. Do službenog odlaska u penziju 1989., a zapravo sve do smrti bio je i ostao jedan od najboljih meteorologa koje je Hvar dao. Nadam se da neću pogriješiti usporedim li ga s Grgurom Bučićem po lakoći učenja, velikoj zainteresiranosti i spomenutom bogatom pamćenju, ali i ostavštini za koju će tek trebati vrijeme i naš entuzijazam za prepoznati i vrednovati. Sipao je iz rukava sve meteorološke fenomene, zanimljivosti, ekstreme i bio je točniji i precizniji od bilo koje aplikacije. „Puno tega znon jer son bi zainteresiron“, često je govorio, podsjećajući nas na jednostavnu istinu.
Postoji izreka „Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima“. Barba Zorko je itekako iskusio na svojoj koži sve muke i radosti zanimljivih vremena. Proživio je četiri države („I svaka je bila gora od pasone!“), suočavanje i nošenje s promjenama („Da ni bilo mene i Borisa Jurasa ne bi već niko hodi po Božjima grebima kad se ukinilo“), skupio životne mudrosti („Ako si pošten to ti je nojlašnji put za postat siromah“) i brojne, zbilja brojne priče kojima je pomogao rasvijetliti određene povijesne nedoumice i ispraviti pogrešne podatke, što se najjasnije vidi u radovima pokojnog Joška Kovačića.
Banjuš mi je bio prijatelj i suradnik. Nevjerojatno drag i zanimljiv sugovornik. Zahvaljujući njemu nastali su toliki tekstovi u Kruvenici, statusi na fejsu i – što mi je najdraže od svega – znatni dio priča objavljenih u knjizi Blues za dobri otok. Nedavno smo započeli razgovore u vezi jednog projekta, rekla sam usput „Doć ću do Vos na kafu sa korton i lopišen“ i….do kave nikad neće doći. Ono što me tješi jest da sam uspjela zapisati mnogo toga, no ostat će žalost i bol i za onim nedorečenim. Rado je dijelio informacije i priče zainteresiranim slušačima. Postojale su priče koje je mogao pripovijedati satima, no postojale su i one njemu bolne i strašne, o kojima nikad nećemo saznati ništa, koliko god sam mislila da će doći vrijeme kad će se moći smekšati i ispričati.
Zahvaljujem Bogu što sam imala priliku razgovarati, šetati, planinariti, družiti se, piti kavu sa našim barba Zorkotom. Neizmjerno je obogatio moj život. Duboko vjerujem, i život našeg mjesta.
Njegov susid barba Rino Lušić je poslo sliku našega Banjuša kad je bi mlod i napiso „Bi je preženca po pameti i životu.“ Tako je, bi je covik od eštra.
Dragoj teti Tonki, Vinkici, Ivotu, Zorani, Eni i Rini i ciloj fameji se žalujen. Neka mu Gospodin Bog bude nagrada. Nauživo se raja!
Foto: HRT
zorko maricic banjus


Protected with SiteGuarding.com Antivirus