Povijest i kulturna baština
Otok Hvar je naseljen od prapovijesti. Arheolozi su pronašli tragove života na otoku Hvaru koji sežu od 3500. godine pr. Kr. Posebna prapovijesna kultura nazvana je Hvarska kultura (3500 – 2500 BC), prema nalazima u Grapčevoj i Markovoj špilji.
U pisanu povijest otok Hvar ulazi 385./384. pr. Kr., kada na njemu Grci s otoka Parosa u Egejskom moru osnivaju koloniju na mjestu današnjeg Staroga Grada (Pharos). Parane je u tom kolonizatorskom činu pomogao Dionizije Sirakuški koji je na početku 4. st. pr. Kr. osnovao koloniju na Visu (Issa), koja je bila njegovo trgovačko i vojno središte na Jadranu. No, već godinu dana nakon osnutka kolonije Pharos, starosjedioci su napali mladu grčku koloniju. Pozvali su u pomoć autohtone stanovnike sa susjednog kopna, te su zajedno krenuli na Pharos. Grci se sami nisu mogli obraniti, pa su zatražili pomoć u Lissosu, gdje je bilo sjedište Dionizijeva namjesnika. On je odmah poslao flotu ratnih brodova – trijera, pa su Grci izvojevali pobjedu. Ova bitka je prva poznata pomorska bitka koja se vodila na Jadranu.
Pharos je živio autonomnim životom sve do oko 235. pr. Kr., kada dospijeva pod upravu države Ilira. Tijekom Prvog ilirskog rata, godine 229. pr. Kr. grad su osvojili Rimljani te su ga predali na upravu Demetriju Hvaraninu, bivšem ilirskom vojskovođi. Savezništvo Rima i Demetrija nije dugo trajalo pa su Rimljani protiv njega pokrenuli Drugi ilirski rat 219. pr. Kr., u kojem je Demetrije, nakon poraza kod Pharosa, pobjegao u Makedoniju k Filipu V. Nakon toga je Pharos egzistirao pod zaštitom Rima sve do ulaska u sastav rimske pokrajine Ilirik sredinom 1. st. pr. Krista. Tijekom antike Pharos je bio glavni grad na otoku, međutim, prema arheološkim nalazima koji su pronađeni uokolo hvarske tvrđave, vrlo je vjerojatno da je na mjestu današnje hvarske tvrđave u antici postojala gradina koja je kontrolirala rutu na drevnom plovnom putu po Jadranu. U kasnoj antici na mjestu današnjeg grada Hvara nije postojalo značajnije naselje, tek u srednjem vijeku središte otoka se prebacuje iz Starog Grada u Hvar.
Srednji vijek na Hvaru obilježen je stalnim previranjima i promjenama vlasti, kao uostalom i u cijeloj Dalmaciji. Međutim, u tom razdoblju počinje se razvijati jezgra komunalnog razvitka, koje je opstala sve do kraja 18. st. Konstantin Porfirogenet u 10. st. spominje otok Hvar kao dio Neretljanske kneževine, pod čijom vlašću je ostao tri stoljeća. U 11. st. bio je dio srednjovjekovne hrvatske kraljevine. Potom se izmjenjuje vlast hrvatsko–ugarskih kraljeva, bizantskih careva i mletačkih duždeva. Smrću bizanskog cara Emanuela Komnena 1180., vratio se pod vlast hrvatsko–ugarskoga kralja. Međutim, Mađari nisu previše marili za pomorski dio svoje države. Omišani su u svojim borbama s Venecijom sve više gusarili i time ometali trgovinu, pa su se dalmatinski gradovi okretali Veneciji tražeći zaštitu.
Slijedeći primjere susjednih gradova, Hvarani su u veljači 1278. donijeli odluku o stupanju pod mletačku upravu. Tim činom je započeo uspon Hvara, jer je svojim povoljnim pomorskim položajem postao jedan od važnijih gradova Mletačke Republike.
Sredinom 14. st. otok Hvar je opet postao dio hrvatsko–ugarske države. Međutim, nakon smrti Ludovika I. Velikoga rasplamsale su se prijestolne borbe između zakonitog ugarsko–hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog, bosanskog vladara Stjepana Tvrtka i napuljskog protukandidata Ladislava. Posljednji od navedenih je 1403. g. čak okrunjen za hrvatskog kralja u Zadru, ali je najzad, uvidjevši uzaludnost daljnje borbe, 1409. g. Veneciji prodao svoja prava na Dalmaciju. Do 1420. dalmatinski gradovi su jedan za drugim priznali mletačku vlast. Uslijedilo je razdoblje dugo skoro 100 godina – uvertira hvarskom ranom novom vijeku. Obilježava ga stalni pritajeni sukob između vlastele i plemića, a sve zbog prava i povlastica, moći i nadzora nad komunalnom blagajnom. Godine 1510. izbila je pobuna pučana predvođena Matijom Ivanićem, podrijetlom iz Vrbanja na Hvaru. Buna je trajala četiri godine. Sukob je samo nakratko usporio gospodarski i kulturni uzlet Hvara. U godinama nakon ugušenja pobune pučana pa sve do turske provale 1571. grad je doživio prosperitet, postavši značajnom lukom mletačke flote na Jadranu. Uz vojnu važnost, Hvar je bio i snažno ekonomsko i trgovačko središte. Snažno ribarstvo i poljoprivreda u 16. stoljeću doveli su do toga da je hvarska komuna bila najbogatija komuna u Dalmaciji prema broju stanovnika.
No, 19. kolovoza 1571. grad je napala turska flota pod zapovjedništvom Uluz–Alije i Karakoce. Osmanlije su pred Hvar doplovili sa 73 broda. Spalili su kuće, Arsenal, Kneževu palaču, komunalnu kancelariju, arhiv, sve crkve i samostane. Nekoliko mjeseci nakon turskog napada, na početku 1572. Hvarom je harala kuga. Umrlo je dvije trećine stanovnika. Nesrećama tu nije bio kraj. Prvog dana listopada 1579., i to u rano jutro, grom je udario u skladište baruta na tvrđavi. Lančane eksplozije rastrgale su utvrdu, a po gradu su se razletjeli njezini kameni dijelovi, oružje, drvene grede, ali i ljudski ostaci. Većina stambenih kuća i javnih zgrada bila je uništena ili oštećena. No, Hvar se oporavio od razaranja na kraju 16. st., te se u sljedećem stoljeću pojavio kao bogat grad s uspješnim gospodarstvom. Dok je na dalmatinskoj obali bjesnio Kandijski rat, njegove posljedice nisu se bitno odrazile na Hvar. Jedino je povećano naseljavanje istočnog dijela otoka, i to od izbjeglica koji su bježali sa zaraćenih područja. Tijekom 18. st. Venecija je sve više gubila utrku sa zapadnim svijetom, a s njom su propadali i dalmatinski gradovi, pa tako i Hvar. Njegovi kneževi su se željeli u dvije godine službe što više obogatiti, pa je to razdoblje obilježeno zloporabom vlasti. Ukinuto je slobodno raspolaganje novcem. Svi novčani viškovi Hvara poslani su u Veneciju. Posljednji udarac komuna je doživjela sredinom 18. st., kada je sjedište mletačke flote na Jadranu premješteno iz Hvara u Kotor. Hvar je postao običan grad u zapuštenoj Dalmaciji.
Mletačka Republika bila je na samrti. Dokrajčio ju je Napoleon Bonaparte pobjedama u sjevernoj Italiji 1796. godine. Austrija je zauzela Hvar 26. srpnja 1797., kada vlast Venecije nad otokom prestaje zauvijek. Mirom u Campoformiju 18. listopada 1797. Mletačka Republika je i službeno prestala postojati.
Nakon višestoljetne mletačke vlasti, Hvar dolazi pod Austrijsku vlast. Međutim, 1806. godine dolaze Francuzi, koji otokom vladaju do 1813. godine, kada se opet vraća pod vlast Austrije. U razdoblju austrijske vladavine Hvar nije puno napredovao. Može se istaknuti osnivanje meteorološke stanice 1858. godine u bivšem samostanu sv. Venerande, gdje je smještena i danas. Bila je to prva meterološka stanica u Hrvatskoj. Godine 1868. osnovano je Higijeničko društvo, prvo turističko društvo u Europi. Austrija je otokom vladala do kraja prvog svjetskog rata.
Godine 1919. otok su okupirali Talijani, pod čijom vlašću je ostao sve do potpisivanja Rapalskog sporazuma 1921. godine, kada otok pada u ruke novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji.
Tijekom drugog svjetskog rata Hvar je od 1941. do 1945. godine nominalno pripadao Nezavisnoj državi hrvatskoj, ali su se na otoku nalazili garnizovni talijanske i njemačke vojske sve do kapitulacije Njemačke.
Nakon drugog svjetskog rata Hvar je kao i cijela Hrvatska bio u okviru komunističke Jugoslavije. U tom razdoblju od 1945. do 1991. u Hvaru je sagrađeno nekoliko hotela, izgrađen je vodovod i kanalizacija, te je grad u svakom pogledu prosperirao. Tijekom Domovinskog rata 1991. do 1995. godine Hvar nije stradao od neprijateljskih granata, ali je smještajem izbjeglica sa okupiranih područja podnio težak teret koji se i dan danas još osjeća.
U novo tisućljeće Hvar ulazi s novom nadom u bolje sutra. Turizam se pokrenuo, te je Hvar opet postao jedno od vodećih turističkih mjesta u Hrvatskoj. Hvar je danas u svijetu poznatiji nego ikad prije, o Hvaru se piše i o Hvaru se priča, ali kad ljeto završi grad opet utone u zimski san, te je pust kao i prije nekoliko stotina godina.
Građevine u gradu Hvaru, sagrađene od srednjeg do novog vijeka, pomažu nam sagledati ekonomsku snagu Hvara u tom razdoblju. No, neke javne građevine koje i danas stoje u Hvaru nisu one koje su sagrađene tijekom zlatnog ekonomskog doba grada, već su sagrađene nakon tog razdoblja. Današnje građevine nanovo su podignute nakon Turske provale 1571. godine, uglavnom na mjestima starijih javnih građevina koje su stradale prilikom Turske provale ili prilikom eksplozije gradske tvrđave 1579. godine. Po tome se vidi da otežana ekonomska situacija nije priječila komunu da gradi monumentalne građevine, iako je situacija bila puno teža nego prije spomenutih katastrofa.
Središnji hvarski trg ili Pjaca
Središnji hvarski trg sv. Stjepana ili Pjaca, najveći je trg u Dalmaciji. Obuhvaća 4500 m2. Izvorno je bila duboka uvala i more je sezalo sve do mjesta na kojem je danas Katedrala. Kasnije postaje prostor između dva utvrđena grada, Grode na sjeveru i Burga na jugu. Kroz stoljeća je zasipavana dok nije poprimila današnje dimenzije. Pjaca je do 15. st. već formirana, s katedralom na istoku i Mandračem na zapadu. U početku je bila šira od današnje i ograđena vrtovima, ali zbog manjka prostora unutar utvrđenog grada stanovnici izgrađuju kuće na sjevernom dijelu Pjace, ispred gradskih zidina. U središtu Pjace je komunalni bunar iz 1520. godine koji je popravljan 1780 i 1830. godine. Pjaca je u potpunosti popločana 1780. godine.
Gradska tvrđava u svom prvotnom obliku počela se graditi nakon 1278. godine kada Hvar dolazi pod vlast Venecije. Ta prva tvrđava sagrađena je na istom mjestu gdje se nalazi današnja tvrđava i s njom su bile spojene gradske zidine. Godine 1551. sagrađena je nova tvrđava na mjestu stare, koju spominje mletački sindik Giambattista Giustiniani. Tvrđava je nekoliko puta obnavljana i održavana, a pravu vrijednost pokazala je hvaranima 1571. godine prilikom turske provale, kada se svekoliko pučanstvo u njoj sklonilo. Najveće oštećenje tvrđava je doživila 1579. godine kada je grom udario u skladište baruta. Eksplozija je razrušila veliki dio tvrđave, a i grad Hvar je pretrpio velike štete. Pošto je Hvar bio važna mletačka luka popravci na tvrđavi su odmah započeli, ali su tekli vrlo sporo, pa ona nije bila u potpunosti obnovljena sve do vremena kneza Semitecola. Kroz cijelo 17. stoljeće na tvrđavi su se obavljali popravci i preinake, a posljednju nadogradnju dobiva u vrijeme Marije Terezije 1775. – 1776. kada je sagrađena kasarna za vojnike.
Srednjovjekovne gradske zidine u Hvaru su se počele graditi nakon odluke mletačke vlade 1278. godine, iako ne možemo biti sigurni da ih i prije tog vremena u nekom obliku nije bilo, pogotovo zbog nedostataka arheoloških istraživanja. Međutim, gradnja je bila vrlo spora, što se vidi iz mletačke odluke donesene 1326/27. godine, kojom se hvaranima daje novac za gradnju zidina. Gradske zidine su u sadašnjem obliku uglavnom bile dovršene tek sredinom 15. stoljeća, nakon ponovnog dolaska pod mletačku vlast. Gradski zidovi gradili su se s vrha brda na kojem je bila utvrda s kojom su bili spojeni s dva kraka. Treći zid pruža se u pravcu istok – zapad te zatvara ta dva kraka na sjevernoj strani Pjace. Gradske zidine imaju četvora vrata. Glavna vrata – Porta Maestra su sa sredine Pjace vodila prema tvrđavi. U 16. stoljeću ova vrata se nazivaju i Tržnična vrata. Druga vrata, jugoistočna, koja stoje prema biskupiji nazivaju se vrata Sv. Marije ili Biskupije. Istočna vrata nalaze se u kuli i nazivaju se Porta Badoer. Zapadna gradska vrata slična su istočnim gradskim vratima i nazivaju se Gornja vrata. Kula i vrata u njoj sagrađeni su u 15. stoljeću, a propugnakul nad njima sagrađen je 1625 godine. Zidine su već u 16. stoljeću bile zastarjele i zapuštene, a pošto se grad proširio izvan zidina izgubile su svoju prvotnu obrambenu funkciju.
Knežev dvor se kao i ostale javne građevine u Hvaru počeo graditi nakon dolaska pod vlast Venecije. Mletačka vlada je 1282. godine odlučila novčano pomagati hvarskog kneza u izgradnji komunalne palače. Palača je u potpunosti izgrađena početkom 14. stoljeća. Palača je imala pročelje na jugu i bila je omeđena s četiri kule. Nalazila se povrh današnje lože, a njezina istočna kula je preuređena u sat – kulu. Palaču nam najbolje opisuje Vinko Pribojević u svom govoru. Ova palača je izgorjela pri provali Turaka 1571. godine. Krajem 16. stoljeća na istom mjestu je sagrađena nova palača, kojoj je puno pažnje u obnovi posvetio hvarski knez Pietro Semitecolo. Godine 1743. palača je bila oštećena u požaru, ali je brzo obnovljena. Do pada Venecije 1797. godine palača je služila svojoj svrsi. U njoj je stanovao knez, vijećalo Veliko vijeće i pučka kongrega.
Služila je kao administrativno i sudsko središte. U njoj su se organizirale zabave i karnevali, a u jednoj od njezinih kula bila je tamnica. Godine 1903. dotrajala palača je u potpunosti srušena i na njenom mjestu je sagrađen hotel.
Hvarska loža prvi put se spominje 1289. godine, a zapis o njoj postoji i u Hvarskom statutu iz 1331. godine. To je prvotna hvarska loža kojoj ne poznajemo izgled ni točno mjesto gdje se nalazila. Današnja loža sagrađena je u vrijeme kneza Viktora Dieda (1515 – 1517), pa se naziva „Loggia Diedo“. Zajedno s ostalim javnim građevinama u Hvaru izgorjela je za vrijeme Turske provale 1571. godine. Konačni izgled pročelja s nizom stupića na balustradi s piramidicama dobila je početkom 17. st. Ovo elegantno pročelje rad je majstora Tripuna Bokanića. Za vrijeme mletačke vlasti služila je kao javna sudnica. U loži su se održavale javne licitacije za zakup poreza i carina. Uz nju se nalazila Kneževa palača, srušena početkom 20. st. zbog izgradnje hotela carice Elizabete. U loži se tada nalazio Kursalon – hotelska kavana, čitaonica, plesna dvorana i okupljalište hvarske društvene elite.
Arsenal je kao najvažnija javna građevina u Hvaru također podignut nakon 1292. godine kada Venecija naređuje njegovu gradnju. Sagrađen je u razdoblju između 1292. i 1331. godine jer se tada spominje u Hvarskom statutu kao gotova građevina. Ovaj stari Arsenal iz 13. stoljeća je s vremenom postao trošan, pa se u 16. stoljeću gradi novi na istom mjestu. Kada 1553. godine mletački sindik Giustiniani dolazi u Hvar on hvali Arsenal, ali napominje da mu još nedostaje krov. Međutim, tek što je završen, 1571. godine spalili su ga Turci. Nakon te katastrofe, Arsenal se počeo obnavljati, ali je završen tek u vrijeme kneza Semitecola 1611. godine, kada dobiva današnji izgled. Uz sjevernu stranu Arsenala 1612. godine dograđeni su magazini Fontika gdje se čuvalo žito, te velika terasa nad njim, tzv. Belvedere, iz kojeg se ulazilo u kazalište na drugom katu Arsenala.
Hvarsko povijesno kazalište smješteno je na drugom katu zgrade Arsenala. Izgrađeno je 1612. godine za vrijeme kneza Pietra Semitecola. Na nadvratniku ulaznih vrata kazališta upisano je: ANNO SECVNDO PACIS MDCXII. Godina 1612., kako govori natpis, druga je godina mira između desetljećima sukobljenih staleža hvarske komune. Gledalište s ložama izgrađeno je 1803., kada je osnovano Kazališno društvo, a današnji neobarokni izgled potječe iz sredine 19. st. Sačuvane su dvije zidne scenografije, freska iz 1819. godine i danas je na začelnom zidu pozornice, dok je freska s prikazom kneževa dvora izrađena oko 1900. godine restaurirana i postavljena na pomične panoe.
Točno vrijeme gradnje Hvarske katedrale ne znamo. Stoljećima je pregrađivana i obnavljana, a vjerojatno je prvobitno bila crkva benediktinskog samostana sv. Marije od Lesne. Katedralom postaje u 13. stoljeću kada se središte biskupije premješta iz Starog Grada u Hvar. Prvi put se spominje 1326. godine, a od tog vremena sve češće. U 16. stoljeću se počela graditi nova katedrala, ali je gradnja prekinuta turskom provalom prilikom koje je spaljena. Od stare crkve sačuvan je prezbiterij, a ostatak crkve je u potpunosti završen u 17. stoljeću. Trobrodna je građevina bazilikalnog tipa s četverokutnim svetištem i renesansnim korom. Zapadno pročelje ima kasnorenesansno trolisno pročelje, koje simbolizira Sveto trojstvo. Na sjeveru je 1549. – 1550. podignut renesansni zvonik, a sagradili su ga domaći majstori graditelji. Inventar se ističe oltarima i propovjedaonicama iz gotičkog razdoblja. U crkvi je 9 baroknih oltara iz 17. stoljeća. Na oltarima su slike mletačkih majstora, od kojih se ističe slika Palme Mlađeg.
Crkva sv. Marka je bivša crkva dominikanskog samostana. Samostan je je osnovan u 14. stoljeću. a ukinut je za francuske vladavine početkom 19. stoljeća. Ova crkva je stoljećima bila sjedište plemićkoga Velikog vijeća. Stoga su plemićke obitelji u njoj imale svoje oltare i grobnice. Danas se u ostacima crkve nalazi lapidarij i arheološka zbirka dr. Grge Novaka.
Osim ovih građevina grad Hvar ima još mnogo znamenitosti, poput Franjevačkog samostana, Benediktinskog samostana, Ljetnikovca Hanibala Lucića, Biskupskog dvora te mnogo plemićkih palača.
Međutim, Hvar nisu samo zgrade, već i ljudi, a Hvar je dao mnogo značajnih ljudi, poznatih u domovini i u svijetu. U ranom novom vijeku Hvar je bio jedan od centara Hrvatske Renesansne literature. Pisci poput Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Mikše Pelegrinovića, Vinka Pribojevića, Marina Gazarovića i Marina Benetovića nosioci su hvarskog kulturnog uzleta. Hvaranin je i Ivan Vučetić, izumitelj daktiloskopije, tj. identifikacije osobe prema otisku prsta. Prvi autor koji piše o povijesti Hvara je Jakov Boglić, dugogodišnji ravnatelj zadarske gimnazije, porijeklom Hvaranin. Njegovo je djelo Studi storici sull´ Isola di Lesina. U tom djelu Boglić obrađuje povijest Hvara od nastanka do 1420 godine. Šime Ljubić, vodeći hrvatski arheolog 19. stoljeća također je porijeklom hvaranin. Uz Šimu Ljubića, važni su i Grgur Bučić te Petar Nisiteo. Najpoznatiji istraživač hvarske povijesti zasigurno je Grga Novak koji je istraživao Grapčevu i Markovu špilju, te je prvi definirao novu prapovijesnu kulturu, tzv. Hvarsku kulturu. Jedan od najplodnijih istraživača hvarske povijesti je Niko Duboković Nadalini, dugogodišnji ravnatelj hvarskog Centra za zaštitu kulturne baštine, koji je cijeli svoj radni vijek posvetio zaštiti hvarske kulturne baštine.