Završio je i ovogodišnji, četvrti, Festival levande u Velom Grablju na Hvaru.
Izvrsno iskustvo, za Grabljane, domaće i strane goste, izlagače i izvođače. Ne znam, teško je dati nekakav objektivni pregled događanja, ocjenu…. Evo, subjektivno i osobno, iz prve ruke…
Kada smo se zimus pripremali za Gast, jedna od ideja je bila da u prezentacijskom filmu napravimo priču u kojoj bi ljudima dočarali kako se posjetom Velom Grablju i sličnim mjestima na otoku čovjek doslovno pomlađuje i prazni od svakodnevnog stresa i neminovne užurbanosti urbanog življenja. Nažalost, odustali smo od te ideje. Primarni razlog bio je nemogućnost da tehnički odradimo poprilično kompliciran koncept snimanja filma u kratkom vremenu s kojim smo raspolagali, drugi razlog bio je više osobne naravi. Nisam bio siguran djeluje li ovo mjesto terapeutski i na ostale posjetitelje.
Kako je Velo Grablje nadomak grada Hvara, vrlo često se nađem tamo s društvom. U kući prijatelja, uz komin, gradele, tećicu, neizostavno dobro društvo i kapljicu-dvije neke tekućine, opuštanje i dobra atmosfera nikada nisu izostali. Mislio sam: Ok, valjda ovo selo ima takav efekt na mene i moju „curmu“ (društvo).
Nakon prvog dana festivala, otvaranja i druženja s Grabljanima, uzvanicima i gostima, osjetio sam da se taj mir i toplina mjesta jednostavno prenosi i na ostale posjetitelje. Onda je došao i finalni dan festivala. Ukrcao sam ženu, svoje dvije „tikvice“ i jednu tikvičinu prijateljicu u auto i požurio na dječju radionicu koja je počela u 11 sati. U debeloj hladovini, ispred mjesne crkve, dvadesetak dječaka i djevojčica slikalo je, naravno, levandu. Grintavi klinci nisu grintali, oni malo življi, bili su mirni te su uz vodstvo akademske kiparice (Tina Jukić )i akademske slikarice (Ana-Marija Jukić ) proizvele nekoliko jako lijepih radova. Dečkiči su se u miru napucavali balunom između crkve i škole.
S druge strane crkve, moglo se posjetiti štandove velikog broja (nismo brojili) izlagača i uživati u njihovim eko proizvodima, umjetničkima radovima… Doista se imalo što vidjeti. Posjetitelja je bilo i domaćih i stranih i svi su djelovali opušteno. Šetali su se među izlagačima, degustirali proizvode, raspitivali se o tradiciji izrade, povijesti sela… A onda je došlo vrijeme i za posjetu nekadašnjoj konobi „Nadola“ gdje je teta Margarita pokazala kako se nekada mijesio kruh. Pripremala je pletenice, božićni kruh, objasnila sve i onda ga ubacila u staru krušnu peć njihove obiteljii. Gledajući je kojom lakoćom barata s tijestom, a kasnije i degustiravši domaći kruh, bilo mi je sasvim jasno da je ovaj proces nešto što je teta Margarita učinila bezbroj puta. Gosti, pa čak i naša hvarska djeca imali su priliku vidjeti kako se nekada pripremao kruh. Kruh se danas kupuje u dućanima, a klinci ga doživljavaju jednako kao i komadić čokolade koju kupujemo (najčešće) po tome kako je pakiran ili izložen. Ovdje je (za razliku od kruha našeg svagdašnjeg) važan sastojak, proces pripreme i na koncu sami gušt, okus. Kazao je jedan posjetitelj iz Austrije: Ovakvo što nikada nisam probao. Ovo je KRUH!
Dok smo klince vozili doma, žena je nazvala majku prijateljice starije tikvice i rekla: Ej, super nam je bilo, pravi pravcati izlet, dica su bila super…. Sada sam već gotovo siguran da onaj „iscjeliteljski“ osjećaj nije nešto što se događa samo meni.
U popodnevnim satima moglo se vidjeti i sudjelovati u prezentaciji destilacije levandinog ulja, predavanjima Stanislava Štambuka i Adele Golub. Sve kao po špagi, baš onako kako i stoji u programu, ali bez pretjeranih protokola, požurivanja. Ležerno i opušteno, onako kako i treba biti na selu. Po domaću, pomalo, ali s iznimom pažnjom da svaki detalj štima.
U 20 sati započela je i večer poezije „Pisac s Visa“ , Senka Karuze i gostiju (Miroslav Mičanović i Branko Čegec). Iako su pisci bili opušteni i zabavni morali smo „kidnuti“ nešto niže u selo. Doduše, trebalo je FotoFOR nagovoriti da krene jer se taman bio zaigrao s objektivima poznatog fotografa Maria Romulića. U budućem restoranu Fameje Tudor, Đorđeta Vartal, posluživala su se neka tradicionalna jela, a onda „curma“ s početka priče je već sjedila za stolom pa sam se morao uozbiljiti i požuriti da ne ostanem gladan. Kulinčić, Pašticada, Kozji sir…. što reći!? Ljekovito!
Šećer za kraj, grupa Angels (predgrupa La Troya). Četiri ženskice na bini na čelu s Marcelom Oroši, otprašile su dobra tri sata rokije i to je bilo to.
Kad se sve zbroji i oduzme: sve što su najavili organizatori (Udruga Pjover) se i dogodilo, i to točno onda kada je u programu najavljeno. Festival je posjetilo (slobodna procjena) oko tisuću ljudi, a Velo Grablje i dalje drži visok standard u organizaciji otočkih festivala.
Premda sam u Velo Grablje ponio sve što treba da ova priča bude online još za trajanja završnih taktova grupe Angels, ipak je prevladala snaga autentičnog iskustva sela. Popustio sam, ili bolje, opustio sam, baš onako kako treba. I baš zato, za sve one koji su propustili ovogodišnji Festival levande, najtoplije preporučujem, nemojte propustiti sljedeći!
Za OH: Igor Kolumbić
Foto: FotoFOR i otok-hvar.com
Izvor:www.otok-hvar.com
