Polaganjem cvijeća na obiteljsku grobnicu na gradskom groblju i vijenca pod spomen ploču na rodnoj kući junaka Viškog boja Nikole Karkovića Trentina, u Hvaru je obilježena okrugla obljetnica jedne od najvećih pomorskih bitaka na Jadranu.

U prisustvu članova šire obitelji Karković te obitelji Kovačević, potomaka i baštinika rodne kuće slavnog pomorca, uz prigodnu pjesmu članova hvarskih klapa povijesni osvrt na događanja bitke dao je ravnatelj Muzeja hvarske baštine Joško Bracanović.

Cvijeće je položio gradonačelnik Šime Ravlić, a vijenac na rodnu kuću Dominik Karković Trentin, prapranećak Nikole Karkovića, u spomen na, kako je istaknuto, junaštvo Nikole Karkovića i junaštvo svih dalmatinskih, hrvatskih mornara u Viškom boju.

Osvrt ravnatelja Muzeja hvarske baštine Joška Bracanovića, suautora knjige „150. obljetnica Viškoga boja – pogled s Hvara“:

„Kao uspomena iz 2006. vratila nam se vijest iz Jutarnjeg lista kako su Hvarani obilježili obljetnicu, tada 140., Viškog boja na istom ovom mjestu, jer da na Visu nisu spomenuli junaka istog boja Nikolu Karkovića Trentina. Prilikom obilježavanja pokazani su Karkovićev orden i naočale koje čuva Muzej hvarske baštine. Ove godine ih ne možemo pokazati, jer se sada na Visu spominje naš junak i isti predmeti izloženi su na izložbi Zavičajnog muzeja grada Visa „1866. Viški boj – tragovi i sjećanja“.

Ali Hvarani su čuvali spomen na Viški boj i kada se na Visu on nije ni spominjao, nakon II. svjetskog rata, zaslugom ponajviše Nike Dubokovića i Grge Novaka.

Boj se odvio u sklopu austro-pruskog rata i trećeg talijanskog rata za nezavisnost, a pobjeda austrijske flote pod zapovjedništvom Wilhelma von Teghethoffa osigurala je Dalmaciju od talijanskih presizanja.

Veze Hvara i Viškog boja su velike. Pogled s Hvara, kako smo podnaslovili knjižicu izdanu prije 10 godina, bio je presudan za odigravanje Viške bitke. Naime, još su 18. srpnja talijanske topovnjače zaprijetile bombardiranjem Hvara ako im se ne otkrije lokacija podvodnog telegrafskog kabela. Ribar Lovro Fio bio je prisiljen pokazati im lokaciju u uvali Mlaska na sjeveru Pelegrina, no nije im otkrio gdje kabel ponovno ide u more, prema kopnu. Talijani su propustili uništiti i telegrafski aparat, s kojim se telegrafist Ivan Brauner sklonio na položaj Salbun kod Velog Grablja. Komunikacija je dakle Visa i kopna bila prekinuta. No, u dogovoru s hvarskim pretorom Fortisom, koji se s većinom gradske uprave sklonio u Brusje, bruški župnik don Juraj Plančić promatrao je svojim dalekozorom opsadu Visa sa položaja Gospino kod Brusja. Zatim bi s pretorom sastavljao izvještaje koje bi Brauner slao za Pulu gdje je bila stacionirana austrijska flota. Hvarske dojave o opsadi Visa upozorile su austrijskog kontraadmirala Teghetthoffa da talijanska akcija na Visu nije diverzija, već prava opsada, pa se s flotom uputio prema Visu.

Župnik Plančić odlikovan je zlatnim križem za svoje zasluge, a bruška crkva dobila je od cara Frane Josipa na dar zlatni ciborij i pokaznicu. Na mjestu Gospino podignut je križ na uspomenu Viškog boja. Sam lokalitet je i od ranije bio vezan uz otok Vis – s njega puca pogled na zavjetno svetište Gospe od Velog sela na Visu i odatle su Brušani upućivali molitve i zavjete Gospi. Brusje uz Boj veže i jedan od žrtava, Ivan Hure Cvitankov koji je poginuo na brodu Novara. Od Hvarana je stradao i Gdinjanin Petar Bonković na Kaiseru. Oboje su pokopani na Viškom groblju.

Crkva na sv. Klementu je jedina spomen-crkva na Viški boj, jer ogromna crkva planirana u Visu, zbog Prvog svjetskog rata, nikada nije bila sagrađena. Crkva sv. Klementa spominje se još u 14. stoljeću, no u vrijeme Viškog boja bila je ruševna i zapuštena.

Nastojanjem biskupa Jurja Dubokovića obnovljena je u spomen na žrtve Boja, ali i žrtve tragedije broda Radetzky, koji je 1869. eksplodirao kod Svetog Klementa. Zanimljivo, Radetzky je sudjelovao u Viškom boju. Spomenimo i da je uz 160. obljetnicu Viškog boja, ova godina i 160. obljetnica imenovanja Jurja Dubokovića biskupom, prvog otočanina nakon dugog niza biskupa-stranaca. Hvar je zadužio osobito svojom ulogom u osnivanju Higijeničkog društva s kojim počinje razvoj turizma u gradu.

Škoj sv. Klementa s Bojem veže i lik hvarskog gradonačelnika Ivana Krstitelja Machieda. Na njegovoj kući na škoju u žbuci su urezani grafiti za koje predaja tvrdi da prikazuju Viški boj. Machiedo, prvi narodnjački gradonačelnik Hvara, autor je i pjesme Viški boj na talijanskom jeziku posvećene uspomeni admirala Tegetthoffa.

Treba spomenuti kako i razlog što bitku za otok Vis i danas nazivamo Viškim bojem dugujemo jednom Hvaraninu, Petru Kuničiću iz Dola. On je naime tako nazvao svoju knjigu o bitci, koja se prodavala u velikoj nakladi i doživjela tri izdanja. Sam je Kuničić u znak zahvale od Cara dobio srebrnu solnicu.

Naravno, glavna poveznica Hvara s Viškim bojem, je Viški heroj Nikola Karković. On je prilikom udara admiralskog broda Ferdinand Max u talijansku oklopnjaču Palestro, na Tegetthofovu zapovijed, dohvatio zastavu koja se s krmenim jarbolom srušila na Max. Za to je bio odlikovan i primljen u Beču od cara Frane Josipa. Kasnije je radio kao lučki pilot u Splitu pa u Trstu, gdje je i umro. Posmrtni ostaci preneseni su po njegovoj želji 1976. godine u obiteljsku grobnicu u Hvaru. Uz dvije spomen ploče na groblju podignuta je i ova spomen-ploča na njegovoj rodnoj kući u Grodi uz koju sada postavljamo ovaj vijenac u spomen na njegovo junaštvo i junaštvo svih dalmatinskih, hrvatskih mornara u Viškom boju.“