O SOLE MIO Projekt od 20 milijuna eura: Gdinjsko sunce grijat će cili Hvar

Koji otok na Mediteranu ima najviše sunca? Hvar, to znaju i galebići što su se tek ispilili iz jaja na južnim obroncima srednjodalmatinskog škoja. Ali koje područje na tom otoku ima najviše osunčanih dana? 

Vrh škoja, nažalost i najzapušteniji. A kad već nemaju ništa, ni ceste, ni vode, ni škole, ni dice, što će s tolikim suncem? Svijet odavno zna: činit letriku! I to koliko, mogli bi strujom nadojiti cijeli otok i još bi im ostalo.

Sa zrnom soli u glavi, puno ljubavi za rodna sela, poduzetničkom inicijativom i europskim šoldima, grupa je mještana osmislila za nas fantastičan, a za zapadni svijet odavno uobičajen projekt – solarnu elektranu pokraj mjesta Gdinja, koja bi kabelima umrežila Hvar s ostatkom modernog svijeta i bila bi prva u državi.

Svi su pristali

 - Na Vrhu, lokaciji iznad vale Medvidina, sunce sja otkad izađe u Neretvi, dok ne zađe u Veneciji. To bi bila najveća investicija otkad je svita i vika na Hvaru – tumači Silvio Ćurin, splitski odvjetnik i liječnik, jedan od inicijatora ambiciozne i jednostavne ideje, koja stoji oko 20 milijuna eura i mjesece pregovora s dvjestotinjak vlasnika zemljišta.

Na princip poslovanja pristali su svi; udjel u tvrtki imat će vlasnici zemljišta i investitori, a struja proizvedena u Gdinju prodavat će se na tržištu uključivanjem u elektroenergetski sustav.

 - Prije šest mjeseci s takvom mi je idejom došao inženjer brodogradnje Grišo Ćurin, u početku sam mislio da je nemoguća, ali sada kad smo ušli u to, naišli na odobravanje lokalnih vlasti i mještana, vlasnika terena koje smo pronalazili po cijelom svijetu, od Čilea do Novog Zelanda, čak i preko Facebooka, pa na koncu napravili elaborat, uvjeren sam u uspjeh. Ovo je prvi put da su se svi složili – optimističan je Silvio, dok energetičar Alen Ćurin navodi kako je u tijeku postupak prenamjene Županijskog prostornog plana za 405 tisuća kvadrata zemljišta.

Živimo ka Robinzoni

Povrj Medvidine, trostruke vale s vinogradima i kućicama uz more koja gleda na Pelješac, vozi nas terencem Momir Hajduk, Gdinjanin koji se vratio u rodno mjesto nakon 45 godina provedenih u Umagu.

 - Život nan je predivan, živimo ka Robinzoni, s najgoron ceston u Dalmaciji, struje nestane kad zagrmi, vodu skupljamo iz gustirni ka u srednjemu viku, butiga i crikva sva su nan kultura i zabava, zadnje dite rodilo se prin rata, a tri dila mištana je starijih od 65 godin…

Srićon da ima turisti koji vole robinzonski turizam, pa in to i nudimo. Kako onda ne bi bija za elektranu na sunce, sve šta može vratit mlade i zaposlit ih znači goli opstanak. Inače će za dvajst godin ostat samo prazne kuće, a nas ćeš tražit na grobju – smije se Hajduk, i spominje kako ih je u njegovo doba bilo 125 u gdinjskoj školi, misto je brojilo 1200 duša, a sad ih je devedesetak. Vrtimo se među zapuštenin dvorima, kucamo svugdje, ali ne otvaraju nigdje, a onda se iza starih drvenih vrata ukazalo lice najstarije mišćanke, Nediljke Nelke Ćurin, divojačko Bonačić Vicić (92), rodom iz Milne, bračke Milne.

 - On je bi u vojsku u Milnu i tot smo se zajubili, ima dvajst godišć da je umra, a bi je isti Alfons…

Koji Alfons?

 - Moj unuk bome. I grubo mi je bilo doć iz Milne, bez špaherih, postejih, začudila san se kad san došla, a ča ću kad smo se zajubili. Ni bila tolika siromašćina koliko je bilo neznanje. Uvatili bi po 130 tolitri vina, 16 kvintali smokav, a sad ve ni ništa. Zanji put san bila u Milnu a prin trideset godišć, pokle mi je mat umrla.

A ča van se pari od ove letrike na sunce?

 - Znan da može bit. Tilo mi je propalo, samo pamet mi je dobra. Znan sve mobitele na pamet, evo sinu mi je nula-devet-jedan-osan… Znan i od ćere.

Dok teta Nelka raspravlja o suvremenim tehnologijama, skočili smo do barba Milorada Ćurina Glavarova (84), koji se prigodno sjetio zadnjih velikih obećanja “gornjih” vlasti o napretku Gdinja.

 - Doveli su bili Bakarića, bome prešidenta one Rvaske es-er, lipo je izija, znaš da smo ga počastili, obeća je pogon. Nikad pogona, a poslin ve niko ni dolazi, sve je išlo u donji dil škoja i turizam. Sad smo ka jedan dom starih, a kad bi stvarno došla ta elektrana, bilo ča, spasilo bi nas, misto ne bi izumrlo, još bi se čagod otvorilo – nada se šjor Milo, a trefili smo i barba Bartula Ćurina (88), koji se bavi pčelarstvom; Gdinj je bio poznat po medu, nekoć su radilice zujale iz dvorova četrdeset obitelji.

Ostala dva čelara

 - Sad smo dva čelara. Ča van to govori? Stara je izreka: Kad nestane čela, nestat će i čovika! Bit će letrike, barba Bartule.

 - Ču san, daj Bože bar toga. Sprovod se sprema, jedini događaj kad se po gdinjskim kaletama susreću grupe mišćana u tamnim veštitima. Niz Štradu u električnim kolicima lagano klizi Tonči Bonković (56), paraplegičar za koga nam kažu kako stigne svugdje; u crikvu, na balote, sprovode. I pjesnik je, s objavljenom zbirkom “Moj život”. Teško govori, pa ipak ga pitamo kakav je to život u Gdinju.

 - Težak.

Javljaju se investitori od Novog Zelanda do Njemačke

Riječ je o kršu i šumi, tamo se stoljećima skupljalo lišće za gnoj, sjekla drva i kiče, a riječ je o području s najvećom insolacijom u Hrvatskoj. Osnovna je strategija da nema prodaje nego suvlasnici – vlasnici terena i jedinica lokalne samouprave – postaju dioničari tvrtke ‘Solavin elektron’.

Strateški partner, dakako, može ući u suvlasništvo, a već postoji interes banaka i investitora iz Novog Zelanda, Malezije, Španjolske i Njemačke. Povrat ulaganja je kroz devet godina, a solarne ćelije proizvodile bi 20 MW energije, što u cijelosti pokriva potrebe otoka – referira Alen Ćurin.

Podržat će nas Bruxelles

Općina Jelsa u čijem je sastavu Gdinj podupire inicijativu o elektrani, a načelnik Ivo Milatić ne razumije zbog čega se takve ideje ne javljaju na svim otocima.

- Najbitnije je pokrenuti HEP koji je zakonski dužan otkupljivati struju proizvedenu iz alternativnih izvora energije. Nekako mi se čini da oni nisu baš oduševljeni, ali gurat ćemo projekt, podržat će nas Evropska Unija, pa nek oni misle što hoće – komentira Milatić.

Razvoj južnih vala

Melkior Ćurin (54) predsjednik je Mjesnog odbora u Gdinju, sposoban poduzetnik koji je prije petnaestak godina s obitelji doselio iz Slovenije.

- Vraća san se tri puta, prvi put kad je poljoprivredna zadruga bila još jaka, ali na otoku nije bilo voje za napredak. Drugi put dvi godine prin rata, i treći put 1996. kad san osta i odluči priživit. Nije bilo posla, niti kakvih uvjeta, poče san se bavit građevinom, uredili smo iljadu maslina, nadamo se da će cilome mistu krenit. Mjesni odbor nema izvršne vlasti ali može pokrenit puno toga. Solarna elektrana prominila bi sliku svega, pokrenula bi razvoj južnih vala, ima ih na desetke i najlipše su na Hvaru. Planira se industrijska zona u Zastražišćima na Ženja Glavi, moramo nešto planirat ako se ne želimo pripustit nestanku – kaže Melko.

 Damir Šarac / snimio Tom Dubravec / CROPIX

Izvor: Slobodna Dalmacija



Protected with SiteGuarding.com Antivirus